Autor: Vjera Knežević Vučićević

Gost Radio Bara u emisiji „Sunčanom stranom ulice“ bio je direktor Sanitarne deponije „Možura“ Senad Arabelović.

RB/BI: Najaktuelniji trenutak u vezi sa radom Možure je rad postrojenja za pretvaranje energije deponijskog biogasa u električnu energiju. Jeste li zadovoljni kako postrojenje funkcioniše i koji su benefiti?

Arabelović: Vrlo smo ponosni što smo prije dva mjeseca od CEDIS-a dobili saglasnost za trajni rad. Fali nam još samo nekoliko stvari iz Katastra da bi zaokružili kompletan proces, ali ono što je značajno je da elektrana radi već skoro četiri mjeseca, da su parametri u granicama predviđenim projektom. Projekat ima ekološki segment (čuva se životna sredina na način što se deponijski bio gas koji se generiše u sanitarnim kadama na ovaj način sakuplja i transformiše u nešto korisno) i ekonomski dio (kroz plasman električne energije na tržište).

RB/BI: Veoma važna inovacija biće planirano proširenje kapaciteta izgradnjom novih sanitarnih kada. U toku je izrada Glavnog projekta. Imali ste četiri kade u okviru postojeće, a planiraju se još dvije. Zamoliću Vas da približite slušaocima šta taj sistem podrazumijeva, zbog čega je važan za funkcionisanje Možure i koje inovacije donosi u smislu tehnologije i kapaciteta?

Arabelović: Podsjetio bih da je deponija započela sa radom 2012. godine. S obzirom da je svoje kapacitete popunila skoro do kraja – do sada je odloženo preko milion tona otpada, pa su novi kapaciteti proširenjem, odnosno izgradnjom sanitarnih kada, neophodni. Pri kraju je Glavni projekat za izgradnju novih sanitarnih kada koji finansira naše Društvo. Jako je značajno što je „Možura“ centar za južni region Crne Gore, da na njoj otpad odlažu sve opštine crnogorskog primorja, osim Herceg Novog, što je na godišnjem nivou oko sto hiljada tona. Vrlo je važno i što smo pri kraju pregovora sa Evropskom Unijom, pri čemu moramo zadovoljiti zahtjeve Poglavlja 27 koje se odnosi na zaštitu životne sredine. Na našem prostoru će biti Centar za upravljanje otpadom. Upravo s tim u vezi je i izgradnja novih kada, kao i posao koji realizujemo u saradnji sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj. U toku je izrada Studije izvodljivosti svih ovih razvojnih projekata i idejni projekat Centra za selekciju i Centra za kompostiranje. Sve ove inovacije su u skladu sa savremenim načinom upravljanja otpadom, koji već funkcioniše u skoro svim zemljama članicama EU, pa implementaciju treba očekivati i kod nas. To nikako nije jednostavan proces, već jako izazovan i bila bi, možda, potrebna cijela emisija da podrobno o tome porazgovaramo. Završetak Glavnog projekta očekujemo do ljeta, a tender za izgradnju novih sanitarnih kada do kraja godine. Podsjetio bih i da je državnim budžetom, poslije dužeg niza godina i brojnih molbi, konačno predviđen iznos od deset miliona eura za njegovu realizaciju.

RB/BI: Koliki je previđeni rok trajanja?

Arabelović: Iako ćemo tačne podatke imati kada bude gotov Glavni projekat, ali već sada raspolažemo podatkom da će to biti period od deset godina. Tu se može staviti „zarez“ jer ukoliko Centar za selekciju i kompostiranje bude u funkciji prije toga, određene količine otpada će se smanjiti (neće završavati na deponiji), tako da je moguće da će njihov vijek biti još duži.

RB/BI: Hoće li ove investicije i inovacije uticati na cijenu odlaganja otpada?

Arabelović: Trenutno odlaganje otpada plaćaju komunalna preduzeća koja su ove troškove uračunala u cijenu svojih usluga koje naplaćuju od građana, pa nije za očekivati da će doći do povećanja cijene. Mi jesmo prema komunalnim preduzećima od 1. januara ove godine uvećali iznos po toni, jer cjenovnik nije mijenjan od 2012. godine.

RB/BI: Državnim planom upravljanja otpadom Možura je predviđena za Centar za upravljanje otpadom južne regije Crne Gore. Što će to značiti u praksi, znajući da je Možura, kao što ste kazali, i do sada pokrivala potrebe svih primorskih opština, izuzimajući Herceg Novi?

Arabelović: U svakom gradu će postojati transfer stanice, koje podrazumijevaju mjesta za primarnu selekciju otpada u posebnim kantama, gdje će se potom vršiti dodatna selekcija. Onaj dio otpada koji ta preduzeća ne budu mogla da obrade, završavaće na deponiji.

RB/BI: Imamo li tu vrstu kulture i osviještenosti?

Arabelović: Mislim da ćemo je steći onog momenta kada budemo morali da platimo, ako budemo nekulturni. To je, iskustveno rečeno, jedini način. Kada odemo van granica naše zemlje, nikome ne pada na pamet da se neodgovorno ponaša. Odmah mu se svijest probudi, jer zna da će biti kažnjen ako ne poštuje propise. Veoma važan je i segment o kojem će trebati mnogo više razgovarati, tiče se tretmana otpada kada stigne na deponiju. Da li će to biti mehaničko-biološki tretman na koji nas Evropa „tjera“ ili neka alternativa, vidjećemo. Podgorička deponija je uradila studiju izvodljivosti za termičku obradu otpada, što je opcija koja se pojavljuje u nekim djelovima Evrope. Nažalost, nismo u situaciji da baš možemo da biramo šta hoćemo, nego moramo prihvatiti ono što nam se nudi, a to su upravo ti Centri za mehaničko – biološki tretman, koji su dio cirkularne ekonomije. Taj proces je jako izazovan što se tiče ekonomske održivosti, jer se stvara produkt koji kasnije nema mogućnost razdvajanja. Znači, poslije tog tretmana stvara se materijal koji ima svoju kalorijsku vrijednost i trebao bi da bude gorivo koje bi poslužilo cementarama, termoelektranama, a u svim analizama je predstavljen kao „dobitak“ za firmu. U praksi se pokazalo (u Hrvatskoj, u Sloveniji) da bi se taj centar oslobodio otpada, mora da plati 200 do 250 eura po toni, pa je dodatni balast za preduzeće koje njime upravlja. O tome će trebati podrobno razmisiti, kako bi se našao balans između onoga što Evropa traži i to na najbolji mogući način realizovati, a da bude u našem interesu.

RB/BI: Lijepa vijest je i da podržavate projekat koji se tiče rekultivacije, pa će zaposleni i ove godine učestvovati i na smotri “Young Energy Europe”. Kako ćete se predstaviti?

Arabelović: Naši zaposleni su osvojili treće mjesto u Crnoj Gori na takmičenju koje se ticalo promocije energetske efikasnosti. Na ovoj lijepoj smotri predstaviće se sa projektom zatvaranja rekultivacije deponije. Snimili smo i kratak video.

RB/BI: Zaštita životne sredine je uvijek ono što je građanima najvažnije. Dakle, prati li drenažni sistem savremene standarde i da li je njime preduprijeđeno eventualno curenje ili zagađenje podzemnih voda?

Arabelović: Sanitarna deponija je inženjerski objekat koji treba da zadovoljava sve parametre u pogledu zaštite svih parametara životne sredine, kako zemljišta, tako i vazduha i vode. Deponija je urađena na način što je sa donje strane obložena sa tri sloja vodonepropusnih folija. Do sada, zbilja, nismo imali nijadan ekološki incident. Voda koja se sakuplja iz deponije, odlazi u sistem gdje se vrši njeno tretiranje i recirkulacijom se ponovo vraća na deponiju i tako sve dok ne ispari i dok je otpad ne upije. Kao neko ko dolazi iz tog kraja i živi u blizini deponije, imam i svojevrsnu ličnu odgovornost da sve definisane i propisane odredbe budu ispoštovane u najvećoj mogućoj mjeri. Svakako da deponija ne može biti objekat bez određenih nus pojava. Toga moramo biti svjesni.

RB/BI: Vi ste, dakle, i kao građanin i kao direktor „Možure“ i kao porodičan čovjek zadovoljni kako to, i pored brojnih izazova, funkcioniše?

Arabelović: Jesam, zaista. Zaslugu za to ne mogu pripisati sebi, već zaposlenima koji rade na deponiji u otežanim okolnostima i uslovima, dajući puni doprinos da do propusta u radu ne dođe. O ispravnosti svjedoče i izvještaji nadležnih inspekcijskih službi.

RB/BI: Da li je unaprijeđen sistem za kontrolu neprijatnih mirisa?

Arabelović: Neprijatni mirisi prate sve objekte ovog tipa. Osjećaju se i pored kontejnera ispred zgrade, kante pored kuće… Način na koji je predviđeno da se širenje neprijatnih mirisa donekle kontroliše je svakodnevno prekrivanje otpada. Neprijatni mirisi se, nažalost, šire i tokom samog transporta otpada do deponije. Primjetna su curenja iz kamiona koji ga dovoze, ostaju na cesti, pogotovo dijelom puta od skretanja sa magistrale ka deponiji, gdje je uspon i do 12 posto. Te neprijatne mirise, koji do izražaja dolaze u večernjim satima, nije moguće do kraja kontrolisati. Pomenuo bih i da smo trenutno na 21. metru od dna deponije, što dodatno usložnjava ovaj problem.

RB/BI: Kazali ste da nije bilo ekoloških incidenata. Postoje li sistemi za rano upozorenje na eventualne opasnosti?

Arabelović: Cijela deponija je pod video nadzorom, a periodično radimo ispitivanja samog tijela deponije sa ciljem kontrole da nije došlo do samozapaljenja usljed povećanja temperature unutar deponije. Oko cijelog objekta postoji hidrantska mreža, a visoki nivo bezbjednosti nam je od prvog dana rada najvažnija stvar. Preko Fonda za inovacije smo konkurisali za nabavku drona koji bi mogao da snima infracrvenim zracima i pojavu metana na sanitarnim kadama.

RB/BI: Koliko će sve ove inovacije produžiti radni vijek deponije?

Arabelović: U mjeri u kojoj budemo uspjeli da povećamo nivo selekcije. Trenutno je na jako niskom nivou – ispod pet posto na nivou države. Direktivama koje propisuje Zakon o upravljanju otpadom su predviđene, kao i Državnim planom upravljanja otpadom su definisani brojevi koji bi trebali da se zadovolje u procentima, što nas sve dosta opterećuje. U tom zahtjevnom procesu je možda značajnije da se smanji proizvodnja otpada, nego njegova selekcija.

RB/BI: Koliko otpada se dnevno odlaže na Možuri?

Arabelović: Sada je to između 200 i 250 tona, a u jeku sezone dostiže i 500 tona.

RB/BI: Koliko košta odlaganje otpada po toni?

Arabelović: Komunalna preduzeća plaćaju 27 eura po toni odloženog otpada, a preduzeća osnivača (komunalna preduzeća Bara i Ulcinja) 50 posto tog iznosa. To je cijena koja nije velika, posebno ako se računa koliko koštaju ulaganja u projekte. Poređenja radi, prije mjesec smo bili u radnoj posjeti Centru za gospodarenje otpadom u Zadru, gdje je cijena koju plaća tamošnja Čistoća za odlaganje otpada na deponiji 170 eura po toni. U Sloveniji cijene koje plaćaju komunalna preduzeća po toni otpada prelaze 300 eura.

RB/BI: Možura nudi i uslugu odlaganja kabastog otpada. Koju proceduru građani treba da ispoštuju i kakav je cjenovnik?

Arabelović: Nastojali smo da to maksimalno pojednostavimo. Zahvalio bih se i vašoj medijskoj kući preko koje smo pokrenuli akciju. Građani radnim danima do 15 sati mogu svojim vozilom dopremiti na deponiju kabasti otpad, stari namještaj, dušeke, ostatke od krašćenja bašti, građevinski materijal. Cijene su zbilja simbolične – 27 eura po toni. Recimo, za odlaganje nekog kauča od 40-ak kilograma, plaća se jedan euro. Zbilja je šteta da neko zbog tog eura ne napravi napor i dođe do deponije, nego da stvari koje mu više nisu potrebne odloži u neku šumu, pored potoka ili u korito rijeke…

RB/BI: Kako ste zadovoljni saradnjom sa lokalnom zajednicom?

Arabelović: Od samog početka smo otvoreni za sve primjedbe, sugestije. Imamo odličnu saradnju i sa školama u kojima promovišemo benefite ekološkog tretiranja otpada. Djeca, srećom, veoma prepoznaju značaj zaštite životne sredine. Smatram da je, možda, teže nas, roditelje, naučiti nekim stvarima nego mladu populaciju.

RB/BI: Kako se finansira rad deponije, je li poslovanje održivo ili zahtijeva subvencije?

Arabelović: Naplatom sredstava od komunalnih preduzeća, uspijevamo da funkcionišemo pozitivno, ali je za bitnija ulaganja neophodna podrška opština osnivača, kao i ostalih koje odlažu otpad na deponiji. Naravno, pomomoć je potrebna i od strane države. Uspjeli smo da iz sopstvenih sredstava finansiramo kupovinu zemljišta za proširenje, što je investicija vrijedna preko milion eura. Realizovali smo i projekat vrijedan milion i šesto hiljada eura, uz subvenciju Vlade Republike Slovenije od 630 hiljada eura, za postrojenje koje služi za pretvaranje energije biogasa u električnu energiju. Izgradnja velikog Centra, bez pomoći države, nije moguća. Moramo biti svjesni da je ovo skup posao (specijalne mašine, specijalan tretman). Isplativo jeste, ali uz subvencije države.

RB/BI: Koji su, da rezimiramo, ključni planovi za narednih pet godina?

Arabelović: Prvo i osnovno je da se ostvari mogućnost da se na deponiji može odlagati višak materijala, potom stavljanje u pogon Centra za upravljanje otpadom, u okviru kojeg bi funkcionisali centri za selekciju i kompostiranje. Značajno je i što će morati da bude urađena rekultivacija, očekuje nas i stavljanje u pogon postrojenja za prečišćavanje procijednih voda. Želja nam je da u okviru prostora kojim deponija raspolaže, pored elektrane na biogas koju imamo, napravimo i solarne elektrane. Za početak bi to bio dio parkinga koji se nalazi u neposrednoj blizini upravne zgrade, a nakon zatvaranja deponije da se na tom mjestu izgradi elektrana koja bi bila, možda čak i do deset megavata. Planovi su ambiciozni. Okrenuti smo „zelenoj“ energiji, pa bi bio izuzetan spoj da, uz pretvaranje gasa u električnu energiju, dobijemo još jedan vid obnovljivog izvora energije. Iznad nas su i vjetroelektrane, tako da bi taj lokalitet postao pravo „zeleno“ područje. Jako je značajna sinergija između nas koji upravljamo privrednim društvima ovog tipa,Vlade i opština koje kontrolišu i usmjeravaju proces, ali i civilnog sektora i lokalnih zajednica.